Kad se male ruke slože... PDF Ispis E-mail
Autor Milan Taradi   

Anegdota vezana uz gradnju zgrade takozvanog Novog dekanata

n dekanat      Bilo je to poletno, entuzijastično vrijeme kad se događao napredak u cijelom društvu, pa tako i na Fakultetu. U atmosferi zajedništva nesebično smo davali svoje doprinose općem boljitku. Nije postojala snažna kompeticija i konkurencija, već je prevladavala suradnja, a vlasništvo je bilo zajedničko, društveno. Nismo imali nezaposlene i siromahe, ali ni tajkune, ugledne lopove, korumpirane političare, neosuđene ubojice... Nismo znali što je privatizacija, profit, što su beskućnici, što su zdravstveni neosiguranici, što je participacija u zdravstvu, što je komercijalno obrazovanje, što je dužničko ropstvo nakon plaćenih školarina, što je diktatura korporativnih monopolista i masnih birokrata, što je nezasitna pohlepa kapitalista, što su agresivne reklame za beskorisne proizvode, što je nadriliječništvo, patentiranje gena, što su kladionice, otkupnice zlata...  Nismo poznavali prijetnju prirodi s genetski modificiranim organizmima, nemilosrdnom sječom šuma, zagađenjem zraka, tla i vode. Voda je bila čista i pitka i nije se skupo prodavala na litre. Možda je ta moja ocjena prohujalih vremena previše ružičasta zbog mojeg starenja, ali svakako smo bili zdravije društvo usmjereno na napredak i boljitak svih članova. No da se vratim temi.
    Bilo je to krajem sedamdesetih kad smo stvarali planove i gradili Novi dekanat. Komisija za izgradnju je intenzivno u suradnji s arhitektima i građevinarima planirala našu novu zgradu na Šalati. Nisam bio formalno uključen u komisiju, ali sam s akademikom Nikšom Allegrettijem vrlo često raspravljao o budućoj zgradi, davao komentare i prijedloge. A tu je bio i prof. Nikola Ries koji se nevjerojatno razumio u građevinarstvo i svesrdno se trudio da napravimo što bolju zgradu. Prof. Allegretti je često s veseljem započinjao tu temu, rasprostirao po stolu velike "plahte" nacrta zgrade, udubljivao se u detalje, docrtavao olovkom prepravke, pravio zabilješke i naširoko objašnjavao. Bio je spreman saslušati svaki prijedlog, ali nije lako mijenjao svoje mišljenje i ostavljao je dojam da je sve domislio do kraja! Razmimoilaženja su krenula već od namjene zgrade. Bio sam mišljenja da se u novoj zgradi uredi znanstveni sadržaj, dakle laboratoriji, i za nastavu samo dvorane, a da se dekanat proširi u staroj zgradi. Ali birokracija je, kao uvijek, bila jača i važnija!
    I tako su jednog dana ogradili dio parka, započeli rušenje stabala, zagrmjeli su bageri i teški kamioni i započeli kopanje temelja. Tada se moja soba nalazila u podrumu i kroz prozor sam mogao pratiti radove. Puteljak koji je vodio uz moj prozor je oslijepio i opustio. Prije je bio vrlo prometna glavna pješačka arterija koja se spuštala prema gradu. Duž njega se širio žamor studenata, vedri smijeh mladosti, glasne rasprave, komentari, pa i ogovaranja. Iz moje "podrumske" perspektive promicale su tuda užurbane noge udružene u spletove, zanosne ženske noge uz koje se vijore minice, poskakivale su dječje nogice, a ponekad i noge bolesnika potpomognute ritmičkim udaranjem štaka.
     Iskop je bio neobično dubok i uskoro se u njemu pojavio bazen s vodom. Zašto tako duboko, umjesto da se zgrada propne u visinu? Prof. Allegretti je imao objašnjenje. Dva su razloga: prvo - arhitekti ne dozvoljavaju da zgrada bude viša, jer bi time preuzela dominaciju nad okolnom starom zgradom koja daje osnovnu vizuru fakulteta već preko pola stoljeća, i drugo - u najnižoj etaži bit će knjižnica, pa joj je osigurano buduće širenje ispod zemlje, ispod sjeverne livade. A voda? To će sredit građevinari. Međutim, nije baš bilo jednostavno. Poslije svake kiše nivo vode u još nedovršenoj i nenaseljenoj zgradi je rastao, a pojavile su se zelene alge i žabe! Navečer smo radili pokuse uz njihovo dosadno kreketanje. Problem je naknadno ipak riješen dodatnim opsežnim zemljanim radovima, dodatnom drenažom i iskopavanjem kanala za odvodnju vode.
     Tri nove velike predavaonice, a niti jedan prozor! Hermetički zatvoren ogroman prostor. Pa nije li ugodnije odmarati oči gledajući okolni park? Ne, događanja izvan dvorane odvlače pažnju od predavanja. A i sunčane zrake smetaju! Argument da sjeverni zid naše najveće dvorane "gleda" u park gdje nema prometa i na sjever gdje nikada izravno ne dopire sunce, nije bio dovoljan! Nije prošao ni moj prijedlog da je u novoj zgradi nužno ugraditi lift za ljude s poteškoćama u kretanju.
     U najvećoj dvorani redovi stolaca su tekli neprekinuti od jednog do drugog bočnog zida. Je li baš zgodno da središnji dio dvorane bude tako nepristupačan i treba li prored i slobodan prolaz u srednjem dijelu? Ne, koliki je to gubitak mjesta? No vremenom se pokazao prolaz neophodan i naknadno je uveden. I u gornjem dijelu dvorane sam naknadno projektirao, kao CARNet koordinator, kabinu za upravljanje tehnikom u dvorani. Time je dvorana postala jedna od prvih CARNetovih TCR učionica (TeleConference Room), doduše vrlo slabo korištena, ali to je tema za jednu drugu anegdotu.
     Planirali smo u detalje i štalu za uzgoj pokusnih životinja na tavanu starog Dekanata. Bilo je još dosta prijedloga, koji danas nisu zanimljivi. Svakih par dana sam s prof. Allegrettijem lutao sablasno praznim i hladnim, napola završenim betonskim zdanjem. 
     I tako je došao dan svečanog otvorenja! Dobro se sjećam - radilo se o promociji prve generacije u novoj dvorani (poslije nazvanoj u čast prof. M. Čačkovića).  Dvorana je bila prepuna. Nije bilo dosta mjesta za sjedenje, već su studenti, njihovi roditelji i nastavnici bili nagurani kao sardele. Dvoranom se širio ugodan miris cvijeća, koje je ukrašavalo brojne posjetitelje. Bilo je i veselih raznobojnih balona, koji su se, nestrpljivi prije uzleta, njihali na dugim uzicama. Bio sam pored prof. Allegrettija, koji se topio od ponosa i uživanja.
     "Onda, Milane, zašto je ovaj trenutak tako važan?"
     "Pa zato što je to prva promocija u novoj zgradi!"
     "Ne, nisam mislio na to. Probaj još jednom!" zadovoljno će prof. Allegretti.
     "Pa... pa valjda zato što se zajedno s našim studentima veselimo njihovom i našem postignuću!"
     "Da, ali ne, ne mislim na to. Zar ne shvaćaš da je to test statičkog građevinskog opterećenja dvorane? Dvorana je sada prvi put maksimalno statički opterećena nepokretnim teretom. I test nosivosti je uredno položila!"

M.Taradi



+ 10
+ 0
 

Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare :-(