Bečka škola PDF Ispis E-mail
Autor Milan Taradi   

Nema više bečke škole!
bus     Ne, nije riječ o našem kurikulumu. Volimo se na fakultetu hvaliti da smo bečka škola, ali naš kurikulum je daleko više austrougarski, nego bečki. Bilo bi potpuno netočno tvrditi da se kurikulum nije mijenjao kroz gotovo stoljetno razdoblje postojanja fakulteta. Čak što više, promjene su bile vrlo česte, primjerice tijekom mog djelovanja na fakultetu niti jedna generacija studenata nije završila studij pod istim uvjetima kakvi su bili pri upisu. Nisu li gornje dvije tvrdnje suprotne i nepomirljive? Ne. Zahvati su uvijek bili minimalistički, kozmetičke naravi, nikad suštinski, revolucionarni, uvijek poštujući interese trenutnih moćnika. Tako smo se uglavnom vrtjeli u krug, vraćali na staro i odavali dojam da mijenjamo kurikulum. Bečko medicinsko sveučilište (Medical University of Vienna) je davno osuvremenilo kurikulum, primjerice pretklinika se uči po organskim sustavima, pa su standardni predmeti tako integrirani. Prije više godina, uz velika protivljenja Uprave i kolega, uspio sam progurati u kurikulum začetke takove organizacije. Dok sam bio predstojnik Zavoda takva integrirana nastava se donekle provodila na 2. godini, ali se kasnije potpuno napustila, pa danas nemamo ni kontinuiranu nastavu, a niti blok?! Glavi su argumenti bili da su oduvijek tako radili, da je uvijek ponedjeljkom u 8 bila vježba s 5 stakalaca i kako sada odjednom.... No da Vas ne umaram, nije riječ o kurikulumu.
     Radi se o bečkoj školi tj. vrlo lijepom, pristojnom ponašanju prema studentima, kolegama, prema svima, a posebno pažljivom odnosu prema damama (predodžba o tradicionalnom ponašanju u Beču). Većina mojih starijih profesora je u svakoj prilici imala takove društvene manire, koji su ponekad izgledali pretjerani za ono vrijeme, a kamoli ne danas. Neki današnji profesori se s čuđenjem i nostalgijom pitaju zašto oni nisu tako poštovani, kao mnogi naši stari, umirovljeni profesori. A jesu li zaslužili? No napustit ću ovaj prilično sklizak teren i opisat ću jedan primjer "bečke škole", koji danas izgleda pretjeran, neshvatljiv, pa čak i smiješan.
     Vozio sam se, kao mladi docent, s jednim našim profesorom autobusom u Banjaluku radi nastave na tamošnjem medicinskom fakultetu. Vrućina je bila nesnosna, užarena kugla na nebu nemilosrdno prži, asfalt užaren, a autobus bez klima uređaja. K tome se u autobusu, kao obično, nađe poneka starija i glasna, debela žena koja ne dozvoljava otvoriti prozore "jer je propuh vrlo opasan za zdravlje!". Intenzivno se znojim, pogledavam profesora koji sjedi pored mene u uredno ispeglanom odijelu, s uštirkanom bijelom košuljom i čvrsto zavezanom kravatom. Više nemamo volje za razgovor. Gledam i ostale putnike, od kojih se neki intenzivno pregrijavaju i pokušavaju se hladiti mašući novinama, ali neki sjede mirno u vestama ili čak u kožusima s kapom na glavi?! Vlaga u zraku je 100%, znoj curi niz kožu, ali ne hlapi.  Otkopčavam košulju postupno gumb, po gumb i stižem gotovo do pasa. Rukave zasučem maksimalno, ali nije dovoljno. Podižem nogavice hlača preko koljena. Mašem sa separatom koji sam ponio za čitanje u autobusu. Na granici sam toplinskog udara i samo sanjam o hladnom tušu u hotelu. A profesor? On mirno sjedi, jako se znoji, nešto čita i u jednom trenutku mi se obrati:
     "Oprostite kolega. Dozvolite da samo malo popustim kravatu i otkopčam najgornji gumb košulje. Doista je nesnosno vruće!"

 M. Taradi


+ 24
+ 0
 

Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare :-(