Neugodni sustanari PDF Ispis E-mail
Autor Milan Taradi   

U Zavodu za fiziologiju su se odjednom pojavili vrlo neugodni i potencijalno opasni sustanari.

 strsljen0    Da odmah bude jasno, ne, ne radi se o trajnim stanarima koji desetljećima žive na tavanu zgrade, već o neobičnim bespravno useljenim sustanarima. Sad možda očekujete priču kako su sumnjivi likovi, maskirani, pod okriljem noći silom obili brave, nasilno zauzeli naše prostore i čvrsto se u njima zabarikadirali, ali ništa od toga. Ušli su potiho, u početku potpuno nezapaženo. Zapravo i ne znamo kada točno. Tek smo u rujnu primijetili da nepozvani povremeno ulijeću u sobu, bez najave i pozdrava. Zadržavaju se kratko i brzo odlaze. Ipak izazivaju nelagodu i nemir. Ponekad se samo naluknu na prozor, par puta kucnu po njemu i nestaju. Uglavnom su prilično tihi, ništa ne govore, ali nekim zujanjem odaju svoju prisutnost. Ne zanovijetaju, nikad nama nisu naudili, ali ipak siju strah i paniku.
     Vjerujem da je sada postala priča zagonetna i da golica maštu. Ma to ne mogu biti ljudi! Točno to su životinje! Možda miševi pobjegli svojoj sudbini iz pokusne štale. Naravno da se to događa, ali oni su mala znatiželjna, nedužna stvorenja koja ne izazivaju strah. Dobro, neke žene skaču na stolac i dižu suknje zbog straha od miševa (! :-),  ali to su iznimke. I slonovi se boje miševa, ali to nema veze s pričom. Nisu miševi! Radi li se o pokusnim štakorima? Oni ne izgledaju tako bezazleni. A i grizu! Ugriz za prst je jako bolan, jer "precvikaju" prst, kao kondukter kartu u vlaku. Ali, nisu ni štakori. Pa tko su ti sustanari? Veće životinje? Imali smo na Zavodu i žabe, zamorčad (to su rođaci Miška iz Maksimira: "Miš bijeli, sreću dijeli!"), kuniće, pa i pse. Ali nije nitko od njih. Možda manje životinje? Žohari, ti odvratni napasnici kojih se jako teško riješiti. Bilo ih je povremeno u Zavodu, posebno u štali. Obitavali su u manjem broju, daleko manjem nego primjerice u Bostonu za vrijeme mog postdoktorskog boravka. Ali da se vratim priči, ne, nisu žohari!
     Neću više testirati Vaše strpljenje, već moram otkriti neugodne sustanare. To su krupni leteći insekti, koji kao mali avioni teško lete pravocrtno uz karakteristično zujanje, udaraju glasno u prepreke, padaju na pod i ponovno uzlijeću uz zujanje motora. To su stršljeni. Mnogi i ne znaju da se radi o vrlo opasnim žuto-crnim kukcima koji ozbiljno napadaju čim ih se uznemiri. Spadaju u porodicu osa, ali su 2 do 4 puta krupniji (dugi 4 do 5 cm!). Žalac im je deblji i duži od žalca ose, a i količina ubrizganog otrova veća, posebno glede sadržaja acetilkolina, pa je ubod puno bolniji. Narod kaže da "7 uboda ubija konja, a 3 čovjeka" (iako za smrtni ishod treba više uboda). Posebno su nervozni i agresivni kad su zarobljeni u zatvorenom prostoru ili kad čuvaju leglo. I tako su jedne godine ulijetali u naše sobe na 2. katu kroz otvorene prozore, nervozno letjeli, udarali u zidove, tražili izlaz. Kad bi prozor bio zatvoren udarali su s vanjske strane u staklo, letjeli ispred prozora, nervozno slijetali da vanjsku klupicu prozora, šetali po njoj i općenito tražili ulaz u leglo. Njihov je broj postajao sve veći, pa smo morali nešto poduzeti. Znali smo da imaju leglo u blizini, ali gdje? Najviše su "posjećivali" Sunčaninu sobu i prozor, pa smo istraživali gdje odlaze nakon što slete. Ali bez rezultata. Sljedeći je bio na redu susjedni prozor od laboratorija. I tu smo otkrili manju rupu u štoku iz koje su polijetali kao avioni s piste u razmaku od nekoliko minuta. Na ulazu je uvijek bilo nekoliko stražara, koji su strogo provjeravali svakog pilota koji je sletio. Postojala je i rupica s unutrašnje strane prozora iz koje su rjeđe ulazili i u laboratorij.
     Pokušali smo ih otjerati prolijevanjem na otvor smrdljivog organskog otapala, toluena (koristili smo ga za pripravu scintilacijske tekućine), ali to je izazvalo ogromnu uzbunu čitavog legla. Odjednom je uz zaglušnu buku motora izletjelo pedesetak ljutih bombardera i obrušilo se na nas. Pobjegli smo glavom bez obzira i zalupili vrata laboratorija. Povremeno smo hrabro provirivali da izvidimo situaciju, ali uzbuna se nije smirivala. Tek smo sutradan našli slobodan laboratorij uz nekoliko mrtvih letača na podu. A na vanjskoj klupčici prozora aerodrom je bio u punom pogonu. Mora da ih je bilo mnogo u leglu, jer je poznato da su stršljeni dnevni i noćni lovci koji i za vedrih noći izlaze i love kukce. Jedino je rješenje bilo pozvati "terminatore"!
     I kad su stigli obukli su posebno odijelo, zaštitili glavu šeširom s velikim obodom i mrežom koja je s oboda padala na sve strane i tako štitila glavu. Ruke su zaštitili debelim rukavicama i krenuli puniti obje rupe insekticidom pomoću pet litarske kante s komprimiranim zrakom. Što se točno događalo u laboratoriju iza zatvorenih vrata mi naravno iz razumljivih razloga nismo promatrali. Tek nakon pola sata su izašli i rekli da ne trebamo ulaziti, a oni će se vratiti sutra. Saznali smo da svi članovi jednog legla propadaju tijekom zime, a preživi samo oplođena ženka, koja stvori novo gnijezdo, uvijek na drugom mjestu. I sutradan kad su se terminatori vratili sakupljali su mrtve stršljene po podu. Razbili su žbuku uz štok i sakupili gotovo litru mrtvih letača. Sad kad smo ih gledali pobijeđene, beživotne, skršenih krila, okrenute na leđima bilo nam ih je žao. Osjećali smo se nelagodno i krivima, i najbolje bi bilo da se sve to nije ni dogodilo.

M.Taradi


+ 23
+ 0
 

Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare :-(