Kalendar

Last month December 2019 Next month
M T W T F S S
week 48 1
week 49 2 3 4 5 6 7 8
week 50 9 10 11 12 13 14 15
week 51 16 17 18 19 20 21 22
week 52 23 24 25 26 27 28 29
week 1 30 31

Slučajni preporučeni linkovi

Teorija pisanih ispita PDF Ispis E-mail
Autor admin Taradi   
  Teorija pisanih ispita
 
VAŽNA NAPOMENA
U vrijeme svugdje i uvijek dostupne Mreže valja razmisliti o pisanom testu kao jedinom načinu mjerenja znanja. Naime, pitanja koja se nađu u testu pojavljuju se na studentskim forumima, pa tako baze rastu na Internetu i potiču studente da uče samo po tim pitanjima, a ne iz nastavnih materijala. Ako se upotrebljava relativno mali skup pitanja koja se još i ponavljaju, pogotovo ako su sva pitanja s predloženim odgovorima, studenti se prilagođavaju ispitivanju tako da ulažu trud u učenje odgovora napamet, bez razumijevanja, naprosto memorirajući rečenice koje su odgovor na pitanja. Također često uče nepotrebne detalje (kojima se nažalost često pitanja bave), pa su unatoč golemog truda koji ulažu studenti u učenje dugotrajni rezultati usvajanja znanja vrlo oskudni. Ne usvaja se znanja s razumijevanjem, već detalji i "pjesmice" koji se vrlo brzo zaboravljaju.
Savjetuje se provoditi test s različitim vrstama pitanja koja se ne ponavljaju. To je posebno zgodno ako postoji mogućnost provođenja kompleksnog interaktivnog testa online! Kako to iziskuje prikladnu tehničku opremu i dosta truda od nastavnika, rješenje je i provođenje relativno kratkog kvalifikacijskog testa (bez ponavljanja pitanja), a koji je preduvjet za pristupanju usmenom i praktičnom ispitu. Tako studenti neće učiti "za test", jer se težište ispita prebacuje na usmeni ispit.
ISPITIVANJE TESTOM
Uspjeh studenata na testu može se ocjenjivati apsolutno i relativno.
  Relativno ocjenjivanje znači da se unaprijed odredi koliki postotak studenata prolazi na pojedinom testu. Nakon testa se izračuna prosjek postignutih bodova i standardna pogreška mjerenja, svi se studenti rangiraju po bodovima i zatim se "odreže" dogovorena razina. Velika mana ovakvog pristupa jest da uvijek mora određen udio studenata pasti na testu (čak i onda kad bi svi bili izvrsni), odnosno da uvijek dio prolazi, pa i onda kad bi svi bili nespremni!
Ovaj je model ocjenjivanja donekle primjenjiv samo onda kad bi svi studenti pristupali testu ozbiljno se spremajući za ispit. Kako to uglavnom nije slučaj, relativno ocjenjivanje treba napustiti.
Apsolutni kriteriji pri ocjenjivanju znače da se znanje svakog studenta procjenjuje uspoređujući ga s unaprijed dogovorenim standardnim znanjem.
1. Taj apsolutni standard može biti ustaljena standardna težina testa, koja se postiže iskustvom voditelja (subjektivni apsolutni standard) koji iz velike baze pitanja odabire "po svom osjećaju i iskustvu" pitanja za standardno težak test. Na takvim ujednačenim testovima uvijek prolaze studenti koje odgovore određen broj pitanja (najčešće 55 %). Naravno, da je problem subjektivna procjena voditelja o općoj teškoći testa.
2. Objektivni apsolutni standard postiže se ocjenjivanjem težine svakog pitanja i na temelju toga teškoće cijelog testa. Skala ocjenjivanja se zatim prilagođuje izračunatoj težini. Za "teške" testove prag je nizak, a "lagane" visok. Hoće li neki student proći test ili ne, više ne ovisi o uspjehu (znanju) drugih studenata (relativno ocjenjivanje), niti o procjeni voditelja da je test uobičajene težine (subjektivni apsolutni standard), niti o težini testa, već isključivo o odnosu njegovog znanja prema apsolutno prihvaćenim dogovorenim kriterijima nastavnika koliko minimalno znanja treba za proći test. Svako pitanje treba komisija od barem 3 nastavnika ocijeniti tzv. minimalnom prolaznom razinom (MPR), a nakon sastavljanja testa treba odrediti MPR za cijeli test i izračunati skalu ocjenjivanja.
MINIMALNA PROLAZNA RAZINA (MPR)
Prema konceptu koji je uveo Nedelsky (1) nastavnik analizira teškoću svakog pitanja sa stajališta minimalnog potrebnog znanja da bi se položio test (studenta koji zavređuje dvojku). Dakle valja se uživiti u ulogu "dvojkaša" i procijeniti kako bi on odgovorio na dano pitanje. Primjer određivanja MPR bit će detaljno obrazložen na tipu pitanju s 5 ponuđenih odgovora od kojih je samo jedan točan (MPQ, multiple choice question). I drugi tipovi pitanja se mogu vrednovati na isti način, ali ne baš tako lako.
Ako je pitanje vrlo teško tako da "dvojkaš" ne mora prepoznati točan odgovor, već potpuno nasumce izabire jedan od podjednako privlačnih ponuđenih odgovora, njegova je "šansa" da pogodi 1:5, pa se pitanje ocjenjuje težinom MPR = 1/5 = 0,2.
Ako je međutim jedan od ponuđenih odgovora toliko evidentno netočan da to dvojkaš mora prepoznati, onda on od preostalih 4, njemu podjednako privlačnih odgovora, nasumce izabire jedan. MPR u tom slučaju jest 1/4 = 0,25.
U još lakšem pitanju prepoznaje 2 distraktora da su očigledno netočna, pa se odlučuje slučajno za 1 od preostalih 3. MPR je tada 1/3 = 0,33.
U još lakšem pitanju dozvoljavamo da se student s graničnim znanjem može dvoumiti između dva odgovora (dok za preostala 3 mora znati da nisu točni). MPR je tada 1/2 = 0,5.
I napokon, ako je pitanje toliko lagano da student koji posjeduje taman znanja za dovoljan mora prepoznati točan odgovor (ili četiri netočna odgovora) MPR pitanja iznosi 1.
Broj mogućih teškoća pitanja (MPR) može se i povećati, ako se dozvoljava dodjeljivanje za točan ili netočan odgovor koji "dvojkaš" mora prepoznati po 2 (a ne 1 kao u gornjem pristupu), a za lagan 0 (tzv. skala Chicago). Prednost je u tome što se dvojbenim distraktorima (za koje se ocjenitelj ne može odlučiti mora li to "dvojkaš" znati ili ne) dodjeljuje 1.
Pitanja trebaju neovisno samostalno ocjeniti barem tri nastavnika, a u slučaju većeg neslaganja (više od jedne ocijene na skali) trebaju se dogovoriti. Još je bolje ako pitanja ocjenjuju svi raspoloživi nastavnici, a u slučaju neslaganja da se svi dogovore ili da odluku prepuste povjerenstvu "seniora" od tri člana. Na taj se način stvara banka standardiziranih pitanja od kojih je svako ocjenjeno s MPR.
OCJENJIVANJE TESTA
Teškoća testa može se najjednostavnije odrediti aritmetičkom sredinom MPRa svih uključenih pitanja. Postoje, naravno i druge mogućnosti.
SKALA OCJENA
Granica prolaznosti se određuje iz srednjeg MPRa testa, a ocjene u progresivnim rasponima do 85% za odličan.
ANALIZE NAKON TESTA
Nakon provedenog test mogu se provesti ove analize:
ODREĐIVANJE INDEKSA TEŠKOĆE POJEDINOG PITANJA
Nakon testa može se odrediti teškoća svakog pitanja tako da se izračuna udio točnih odgovora. Najbolja pitanja imaju teškoću od 0,5 do 0,6, prihvatljiva pitanja od 0,3 do 0,7, a ona ispod 0,3 su preteška, a iznad 0,7 prelagana. Takva pitanja treba korigirati.
ODREĐIVANJE INDEKSA DISKRIMINATIVNOSTI POJEDINOG PITANJA
Nakon testa se indeks diskriminacijske vrijednosti pojedinačnih pitanja računa tako da se svi studenti (n) podijele u, uvjetno rečeno, "lošije" tj. donja trećina i u "bolje", tj. gornja trećina na rang listi. Za svako se pitanje prebroji broj točnih odgovora u lošijoj (L) i u boljoj (B) skupini, pa se izračuna indeks pomoću formule:
Diskriminativnost = 2(B-L)/n.
Što je veći broj pitanje je "bolje" Iznad 0,35 su izvrsna pitanja. Između 0,35 do 0,25 su dobra, između 0,25 i 0,15 još prihvatljiva, ali ih treba za drugi test revidirati, a ispod 0,1 treba odbaciti iz testa i test ponovo vrednovati bez njih.
PREGLEDAVANJA POJEDINIH DISTRAKTORA
Ima li distraktora u pitanjima koji ne "zavode" ama baš nikoga, treba ih za naredni puta promijeniti.
PONOVLJIVOST TESTA
Valja testirati ponovljivost testa (Kuder Richardson 20). Dobar test ima KR 20 0.70 ili veći.
LITERATURA
1 Nedelsky L Absolute grading standards for objective tests. Educ. Psychol. Meas. 14:3-1 (1954)
2 Guilbert J.J. Priručnik za obrazovanje zdravsrvenog osoblja. Stvarnost Zagreb (1987)