Silazak u kuću strave PDF Ispis E-mail
Autor Milan Taradi   

Ne, ne radi se o zabavnom parku, već o silasku u Muzej sudske

stube2     Svi oni koji su se već spuštali u Muzej sudske medicine na Šalati znaju o čemu pišem. Taj jedinstveni muzej (i Zavod) osnovao je dr. Eduard Miloslavić još 1935. godine. Silazak u muzej ostaje zapamćeno kao ne baš ugodno iskustvo. Najprije objašnjenje vezano za termin "silazak". U muzej se ne ulazi kroz vrata, već se doslovno silazi kat niže vrlo uskim, metalnim, klimavim, spiralnim stepenicama. Širina kružnog stepeništa je dovoljna jedva za jednu osobu, pa su gazišta vrlo uska. Nadalje stepenice su neobično strme, pa morate paziti da ne nagazite na glavu osobe koje se spušta ispred vas. Čitava metalna konstrukcija je vrlo prozračna i neugodno vibrira kod silaženja. Prekidač osvjetljenja se nalazi na dnu stepeništa, pa se spuštate iz osvijetljenog područja, kroz polumrak u potpun mrak. Naime u muzeju postoje prozori, ali su obojani crnom bojom i zatvoreni teškim crnim zastorima koji ne propuštaju svjetlost. Silazak naliči na spuštanje u tajanstvenu, tek otkrivenu drevnu grobnicu, ali najgore tek dolazi...
    Spuštajući se tako u polumraku, u neizvjesnost, držeći se grčevito za rukohvat najednom je kratko bljesnulo svijetlo i naglo se ugasilo. Netko od kolega koji se spustio u muzej prije mene upalio je svijetlo prekidačem na dnu stepenica. Radi se o neonskim lampama koje obično par puta bljesnu prije nego li se trajno upale. U prvom bljesku pogled mi je odozgo pao na sredinu prostorije gdje se nalazio masivan drven stol s mrtvim čovjekom u neobičnoj pozi i neobičnog izgleda. Nije ležao u običajenoj opuštenoj mrtvačkoj pozi, na leđima s ispruženim nogama i rukama uz tijelo. Naprotiv, tijelo je bilo zaustavljeno u grču, potpuno sasušene, sjajne, napete, glatke, gotovo smeđe kože. Podignute ruke završavale su s crnim batrljcima, umjesto trbuha bila je potpuno crna rupa, noge su neprirodno savijene u koljenima isto završavale s crnim batrljcima, bez stopala. A glava je bila pridignuta od podloge i okrenuta prema nama. Lice potpuno unakaženo. Okolo po stolu je bilo razbacano nešto poput slame.
     Svijetlo se ugasilo i utonuo sam u potpuni mrak, jer je nestalo i ono malo prilagodbe oka na tamu. Ponovno žestok bljesak, a kroz poluotvorene oči ovaj put mi pogled pada na drvene stelaže s mnoštvom staklenka. Uočio sam oveću okruglu staklenku iz koje me gleda odsječena ljudska glava otvorenim očima. Opet mrak. Zastanem, ukočim se na stepenicama i čvrsto zgrabim rukohvat. Što nas još čeka u utrobi ove mistične grobnice? Ponovno svijetlo. Ne gasi se. Olakšanje. Letimičnim pogledom prelazim prostorijom koja je puna stelaža i raznih preparata. No ne radi se o patološkim izlošcima na koje smo navikli u polukružnom muzeju makroskopskih preparata na patologiji. Većina izložaka mi se činila bizarnim, a istodobno me privlačila i odbijala. I sudska medicina je prema mojem mišljenju takova. Privlačila me domišljatost potrebna da se rasvijetli neki događaj ili zločin, ali gruba praksa me odbijala.
     I kad sam nedavno bio pozvan kao član povjerenstva na nastupno predavanje u muzej, ponovno me preplavila neugoda prvog spuštanja u kuću strave. Iako je bila osvijetljena i bez centralnog eksponata tj. osobe koja je izgorjela u "hotelu Slama" u parku Maksimir (kako je u ono vrijeme bilo ugravirano krasopisom u sjajnu mjedenu pločicu pribijenu na rub stola). Sad su tu lijepo oblikovane, suvremene staklene vitrine. U njima je niz dijelova tijela u staklenkama u formalinu od kojih svaki ima svoju groznu, ali i zanimljivu priču. Iz staklenke vas gledaju ukočene oči u glavi slavonskog razbojnika Jovana Stanisavljevića Čaruge. U njegoj blizini mrtvu stražu drže dva kostura njegovih hajduka, ali bez lubanje. Ne, glava im nije odsječena i zagubljena, već su je navodno ukrali studenti?! Ali zato su tu tri ženske glave u nizu, odsječene. Radi se o glavi ubijene žene i o dvije glave njezinih ubojica. Mirno, jedne pored drugih u staklenkama u staklenoj vitrini plutaju glava žrtve i njenih ubojica! Više nisam pronašao glavu osuđenika sa strangulacijskom brazdom na vratu od izvršenja smrtne kazne vješanjem. A nije bilo niti perparata muškog spolovila s bizarnom, komičnom tetovažom: "Nur für Damen!" (njemački: Samo za dame.)

M.Taradi


+ 33
+ 0
 

Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare :-(