"Pale sam na svijetu" PDF Ispis E-mail
Autor Milan Taradi   

Zapravo, bio sam sâm na fakultetu!
kljuc1     Anegdota više sliči na opis noćne more, nego na "štiklec" iz fakultetskog života. Ne baš one najgore noćne more, već uobičajene. Znate, one, kad vas netko natjerava ili vi nekog uzaludno tražite, a imate olovne cipele, ili ste zatvoreni u nekom prostoru i panično tražite izlaz. Ili odjednom se spotaknete i padate, padate... ali prije nego što tresnete trgnete se u krevetu, oznojeni, usplahireni. Podignete napola jedan kapak, zaokružite pogledom po mračnoj sobi, okrenete se na drugu stranu i uljuljate se ponovo, sretni što ste samo ružno sanjali. Sve spomenute vidove noćne more ima ova anegdota! No krenimo redom.
     Duboka je tiha i mračna noć. Gotovo ponoć. Nakon nekoliko, sve odlučnijih poziva, pristajem da Sunčana dođe po mene i da me vozi kući. Usput će pobrati naše dvije kćerke s jednog dječjeg rođendana. Prvo zaključavam specijalnim ključevima veliki metalni sef težak pola tone. Lijepim selotejp preko masivnih metalnih vrata blagajne i njezinog kućišta. Potpisujem se po rubovima selotejpa više puta. Lijepim po prstima trake selotejpa, ponavljam istu radnju na ulaznim vratima i gasim svijetlo. Ulazim u mračan hodnik. Pipajući uz zid tražim prekidač. Pužem u smjeru stepeništa. A tu prodire kroz prozore blijedo svijetlo, a i prekidač je na vidiku. Problem riješen, na domaćem sam terenu. Tim stepeništem se uspinjem i spuštam svakodnevno. Ali u prizemlju čeka neugodno iznenađenje. Izlazna vrata su zaključana, a ja nemam ključ! Ta su vrata preko dana uvijek otključana, a zaključavaju ih kasno navečer stanari iz potkrovlja. Čujem poznate glasove na parkiralištu, otvaram prozor i kroz metalne rešetke jadam se ženi i djeci. Sine mi spasonosna ideja. U podrumu svi prozori imaju ugrađene metalne rešetke, osim zadnjeg sjevernog prozora čija je rešetka na šarkama. Moj šef, veliki i dragi akademik Allegretti bio je "vidovit", pa je ostavio taj zadnji prozor kao izlaz u nuždi, ako nastane požar u laboratoriju. Odem u podrum, kadli su vrata od zadnjeg sjevernog laboratorija također zaključana. (Poslije sam doznao da je nastavnik s 2. kata bez pitanja tu zaključao neke svoje aparate u velikom strahu da se njima netko ne okoristi dok je on u inozemstvu).
     Vraćam se i kroz prozor se dogovaram sa Sunčanom da me pričeka na glavnim ulaznim vratima, gdje očekujem da ih portir otključa. Lutam neosvijetljenim hodnicima. Pipam po zidovima uzaludno tražeći prekidače. Spuštam se oprezno mračnim stubištem. Osjećam se kao Pale sam na svijetu. Potpuna sablasna tišina i nigdje nikoga. U mene se uvlači neka nelagoda koja raste kako se vučem mračnim praznim hodnicima. Danju ovdje sve pršti od mladosti i života, a sad odiše nekom mračnom tajanstvenošću i prijetećim sjenama koje se njišu u ritmu vjetra. Zamišljam i susret s portirom, koji bi mogao biti neugodan i njemu i meni. Samo da se što prije dokopam vanjskog svijeta. Oprezno prilazim kabini portira, ali uzaludno. Njega nema, a kabina je zaključana. Čeznutljivo gledam nedostupan ormarić na zidu kabine s ključevima. Kroz dvostruka staklena zatvorena vrata pogledom tražim Sunčanu, ali nema ni nje ni kćerka. Pa gdje su?  Čekam, čekam, pomalo već i brinem i konačno se pojavljuju. Mašem im da se vrate na parkiralište.
     Ponavljam tumaranje mračnim gluhim hodnicima ovaj puta do svoje sobe. Uzimam naš lokalni telefonski imenik i nazivam redom portire u ostalim zgradama na Šalati. Uzaludno! Je li to zbilja ili noćna mora? Što da radim? Vraćam se opet do porte. Uzaludno. Natrag mračnim hodnicima do zaključanih vrata sporednog ulaska na fiziologiju. Tu me čekaju moji i već su zabrinuti i nestrpljivi. Saznajem da su imali neugodan susret s policijom (u ovo doba noći?), jer su kroz Šalatu vozili jednosmjernom ulicom u zabranjenom smjeru da bi skratili put do glavnog ulaza na fakultet. Nakon čudnog objašnjenja, dobro je prošlo: "Nek vam bude, samo za ovaj put!" Što bi se još loše moglo dogoditi? Djeca su umorna. Vrijeme je za spavanje, pa već je prošla ponoć! Situacija i nije više smiješna. Izmiče kontroli! Što učiniti? Odlučio sam izvidjeti mogućnost da skočim kroz prozor u visokom prizemlju koji nema rešetke. Popeo sam se stepenicama, otvorio prozor i ocijenio da je visina blizu 3 m. Za uobičajen skok možda ipak previše, ali za spuštanje uz fasadu držeći se za prozor izvedivo. Uz glasno odgovaranje mojih da to ne radim, spuštao sam se licem okrenutim prema fasadi, držeći se za štok prozora i grebajući cipelama. Tragovi struganja cipela po zidu bili su vidljivi godinama, sve do obnove fasade. Tako sam se ispružio viseći na klupici prozora, a zatim se odbio od zida i skočio. I sve je dobro prošlo, do nove nepredviđene opasnosti. Tek sam tada primijetio da su nas  iz upaljenog auta zaustavljenog na ulici iz daljine promatrali policajci. Samo nam je to još trebalo! Ali srećom nisu ništa poduzimali.
      Ah, da nisam napisao što me je navelo da  tako kasno boravim na fakultetu. Ne, ovaj puta nije znanost, već rad na prijamnim ispitima. Kao predsjednik Povjerenstva nadzirao sam strogo sve faze, pa tako i umnažanje testova. Laboranticu koja je posluživala stroj za kopiranje pustio sam kući, jer ja ionako moram biti prisutan, pa ona nije potrebna. Sutradan sam telefonom javio da će se povjerenstvo sastati nešto kasnije i ispričao sam zašto.
     Kad sam došao na stolu me je dočekala bijela kuverta. Preplavila me nelagoda, jer je kuverta ličila na anonimno pismo pristiglo poštom godinu dana ranije, koje je ukazivalo na nečasne radnje dviju članica povjerenstva, a što je kasnije istraživala policija. Ali ne! U kuverti je bilo iznenađenje. Ključ! Dekan prof. dr. Boris Labar je saznao za moju sinoćnju nezgodu i odmah je poduzeo potrebne mjere da se ne ponovi. Od svih "mojih" dekana on je bio daleko najbolji!

     P.S. Anegdota je nastala zahvaljujući Borisu, koji me je podsjetio na opisanu (ne)zgodu prilikom domjenka u Hrvatskom narodnom kazalištu na proslavi 95. obljetnice fakulteta. Izjavio je da mu se prve godine mog mandata u upisnom povjerenstvu javilo stotinjak ljudi tražeći intervenciju za upis. Druge godine bilo ih je pedesetak, treće samo desetak, a četvrte godine nula. Nijedan, nitko! Zbog toga sam sakupio cijelu vojsku podmuklih neprijatelja, dospio na brojne crne liste i smijenjen dolaskom nove uprave.

M. Taradi


+ 17
+ 0
 

Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare :-(