In memoriam 



Akademkinja J. Krmpotić Nemanić, in memoriam PDF Ispis E-mail
Autor admin Taradi   
http://web.mef.hr/slike/osobe/prof_krmpotic.jpg     Rastužila nas je vijest koja se proširila iz Zavoda za anatomiju da nas je zauvijek napustila naša draga akademkinja Jelena Krmpotić Nemanić. Čitav je svoj život nesebično posvetila generacijama i generacijama liječnika od davne 1941. kad je započela svoju blistavu profesionalnu karijeru kao pomoćni demonstrator kod prof. Drage Perovića, osnivača naše anatomije, pa do najnovijih dana, kada je, iako već duže u mirovini, poklanjala svoje znanje pišući znanstvene članke i udžbenike anatomije. Gotovo svi današnji liječnici, bivši zagrebački đaci, učili su od akademkinje, divili su joj se i voljeli je kao učiteljicu.
     Doista je bila iznimana, uzorna, markantna pojava, vrijedna divljenja. Rijetki su profesori koji ostvare tako dubok, doživotni dojam svojim studentima. I sad se živo prisjećam njenih predavanja u kojima sam uživao kao student. Slike koje je kredom vješto crtala na ploči istodobno s obje ruke (!) bile su pravo umjetničko djelo, spremno da izravno uđe u najbolje svjetske atlase anatomije. Sjećam se njezinog blagog pogleda i stalne spremnosti na ugodan razgovor, koji bi često započinjao s "Dušo ..." Širila je oko sebe neku svečanu, nesvakodašnju atmosferu i veselio me svaki susret s njom, posebno kako su desetljeća prolazila i kako sam je sve više doživljavao kao živuću legendu.
Nestala je postupno, neprimjetno, tiho, najprije u mirovinu, pa sve rjeđe na sastancima, predavanjima, skupovima... I od danas je više nema! Ali živjet će njezina ostavština, njezina djela, kao i njezina uspomena u svima nama koji smo je voljeli. Velika joj i vječna hvala, što je obogatila naše profesionalne živote liječnika i tako pomogla i usrećila nebrojene bolesnike i njihove obitelji! Osjećam se povlašten i sretan što sam je poznavao, osjećam zahvalnost, ali i neizmjernu tugu, nevjericu i prazninu zbog njezinog odlaska. Vječna joj hvala i slava!
     Zauvijek ćemo se oprostiti od drage profesorice u srijedu 4. lipnja u 10:50 na Mirogoju.
    Komemoracija za akademkinju Jelenu Krmpotić-Nemanić će se održati 10. lipnja 2008. godine u 14 sati u predavaonici Zavoda za anatomiju „Drago Perović" Medicinskog fakulteta.

Tags Krmpotić

 
MARINA IVANČIĆ ( 1944- 2007.) PDF Ispis E-mail
Autor Milan Taradi   
     S tugom smo primili vijest da nas je 25.02.07. zauvijek napustila, nakon duge i teške bolesti, naša draga gđica Marina.
Sjećamo je se kao prve CMU administratorice. Uvijek ljubezna, nasmijana i spremna pomoći koliko to ona zna! Trudila se savladati izazove IT tehnologije, iako to i nije uvijek bilo lako.
      Hvala našoj Marini za susretljivost, odanost i ugodnu poslovnu atmosferu.
Pogreb naše pokojnice će se obaviti na Mirogoju 28. veljače 2007. u 10,50.
Počivala u miru!
 
DR. MED. BRANKO DOBROVIĆ (1982. - 2006.) PDF Ispis E-mail
Autor Milan Taradi   

S nevjericom i tugom smo primili dojavu studenata da je naš tek završeni doktor medicine tragično preminuo 5. kolovoza 2006. u prometnoj nesreći.
Ponovo zbunjen i potresen pišem osmrtnicu jednom mladom životu, koji je prekinut posve na početku profesionalne karijere. Samo mjesec dana od svečane promocije! Sjećamo se kolege kao izvrsnog studenta, dobitnika Dekanove nagrade 2002. Također ga pamtim kao jednog od najboljih studeneta kod nas na Fiziologiji, koji kao da je jučer napustio naš Zavod. Tragični je to gubitak za sve nas koji smo ga poznavali, za njegove kolege, prijatelje, buduće bolesnike, društvo, a najviše za njegovu obitelj.
Sućut obitelji, prijateljima, kolegama...
Njegovi prijatelji i kolege opraštaju se na dirljiv način od "čudesnog bića kakav je bio naš Branko".         
M. Taradi 14.08.06.         

U dubokoj žalosti javljamo vam da nas je u subotu, 5. kolovoza 2006., u 25. godini života, zauvijek napustio naš dragi prijatelj i kolega Branko Dobrović.
Oni koji su ga poznavali najbolje znaju kakvo je čudesno biće naš Branko bio: od 1. mjesta na državnom natjecanju iz kemije, preko 2. mjesta na prijemnom ispitu na Medicinskom fakultetu, Dekanove nagrade za najboljeg studenta 2. godine do stipendije Sveučilišta Humboldt u Berlinu gdje je odslušao deseti semestar studija... A u rujnu su ga čekali asistentura i poslijediplomski studij na Institutu za biologiju stanice i neurobiologiju Sveučilišne bolnice Charité u Berlinu, te studijski posjet Yaleu.
Ovi podaci su samo pak slutnja o Branku jer postoje svjetovi neizrecivi činjenicama i brojkama, a Branko je bio biće tisuću svjetova. Poznavajući ga otkrivali smo ga i voljeli sve više i više. Divili smo se i divimo se toj neopisivoj širini njegove osobe koja je (a baš na Brankov karakteristično kontradiktoran način) samo produbljivala njegovu dubinu.
Pogreb dragog nam pokojnika bit će u četvrtak, 10. kolovoza 2006. u 14,10 sati iz mrtvačnice na Mirogoju.
Branko, volimo te!       
Tvoji prijatelji, 10.08.06

     Dragi moj, draga moja – uvijek su tako započinjala naša pisma. Pisma koja smo si pisali, riječi koje smo si govorili sve ove godine. Tražili smo apsolutno, tražili smisao, a stvarali prijateljstvo. Sjećaš se?: uvijek smo se smijali najnevjerojatnijim situacijama u koje nas je život dovodio – svi oni duboki razgovori oko ponoći, „Na koncu ipak mora biti nešto!“ govorio si, „Nije moguće da je sve ovo tek slučajnost!“
     „Ti si najdivnije biće koje poznajem,“ moje su zadnje riječi tebi. Koliko sam ih samo puta odvrtjela u glavi u ovom kratkom vremenu otkad te nema, umirujući svoju tugu jer živjeli smo baš tako: iskreno, s udivljenjem, blizu, blizu. Od prvoga dana. Od trenutka kad si me uzeo pod ruku i posjeo na onu klupu pored faksa pa smo si dugo, dugo pričali o svojim životima. „Vrijednost života ne mjeri se prema tome koliko je netko bio blizu ništavilu, nego koje je visine uspio dosegnuti,“ rekao si. Oh, dragi moj prijatelju, kako me tješiš! Dragi moj Johnatane Livingstone! Iz nekog razloga, u ovome kišnom svijetu, obasjala me je svjetlost tvojeg prijateljstva. I na tome ti od srca hvala.
Marija

 

Dragi moj Brankiću!

     „Bilo mi je zadovoljstvo studirati s tobom,“ rekao sam ti svečano pruživši ruku na dan promocije. Nisam ti sve rekao, a puno smo, puno pričali; rekao sam ti samo jedan treptaj očima. A ni danas ti neću reći više. Jer trebalo bi više od šest godina, jer trebalo je biti više, da mi nije samo zadovoljstvo, da mi je čast biti tvoj prijatelj, da mi je radost gledati tvoje sanjivo lice, slušati te zanesenog; da se divim tvome duhu, da me osupnjuje tvoja dobrota; da su mi trenuci s tobom najsretnije vrijeme.
     Toliko ti toga imam reći, Branko, ali sad ću ti reći još samo ovo: pričat ću ti, cijeli život ću ti pričati. „Udaljit će nas život,“ bojali smo se, ti putuješ u Berlin. Ali ja sam sad hrabar i govorim ti: „Ne ću dopustiti da nas udalji smrt!“ Vidim te i slušam tvoje riječi ovih sedam dana, ali nikako ne uspjevam čuti tvoj smijeh, koji sam najviše volio. Najdraži moj Branko, pričat ću ti, i bit ćeš mi bliz, i spajat će se naši svjetovi, umorni od rastanaka; i pustit ćemo treptaju da postane vječnost. I znam, bit će to vrlo skoro: odjeknut će u meni onaj tvoj divni smijeh.
Josip


 
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 » > Kraj >>

Stranica 10 od 18